Obilježavanje Valentinova u Travniku

Udruga "Naša Zemlja" predstavlja članove Sekcije rukotvorina i starih zanata, organizatore Valentinova, koji se održava 14. 2. 2024. na Centralnom gradskom trgu u Travniku: 

B Lavandino i Blaženku Vujicu, našu članicu iz Busovače, inspirisanu prirodom i odanu prirodi.
Kao dobar poznavalac flore naših krajeva, pored uzgoja lavande, Blaženka koristi šumske i livadske biljke za ručnu izradu B Lavandino sapuna. Svaki sapun je posebna kreacija iza koje se krije originalna priča. Na taj način B Lavandino doprinosi oživljavanju i unapređivanju starog zanata sapundžija.

Najstariji svjedoci izrade sapuna vuku korjene iz Stare Mezopotamije. Sapundžije kao zanatlije tada nisu postojale, no ljudi su za svoje potrebe izrađivali sapune za čišćenje lana i pamuka prije tkanja. Glavni sastojci su bile lužina i masnoće životinjskog porijekla. Lan su također, sličnim postupkom čistili i Stari Egipćani, dok su za tijelo koristili natron - vrstu kristalne sode koja se prirodno nalazila u sasušenim slanim jezerima i vjekovima koristila ne samo za pranje i čišćenje ili omekšavanje vode, nego i kao desificijens. U prošlosti, najpoznatiji izvor natrona bila je dolina Wadi-el-Natrun. Natron je također bio od vjerskog značaja u pogrebnim ritualima rezerviranim faraonima; a i sastavni dio mješavine kojom se dobivala čuvena egipatska plava boja.

Licitar - Srce na dar i Lucu Ramljak, našu članicu iz Viteza, koja se već duži niz godina posvetila starom zanatu tradicionalne izrade licitara i medenjaka. Inicijalno muški zanat koji je nastao još u Srednjem vijeku, licitari su se, u počecima, najčešće pravili u manastirima. I danas, kada se licitar priprema na tradicionalan način, njegova izrada može da traje i do mjesec dana. Nekada su se isključivo prodavali po sajmovima, a mladići su ih često poklanjali djevojkama kao znak naklonosti. Hodočasnici su ih također kupovali u znak sjećanja na njihova mukotrpna putovanja. Kulturološki značaj licitara je takav da je 2010. g. umijeće njihove izrade upisano na UNESCO-vu listu svjetske kulturne nematerijalne baštine.

 

Licitari se u principu ne koriste za jelo. Pored toga što su postali jako popularni kao dekorativni elementi povodom mnogih praznika, i dalje se tradicionalno poklanjaju voljenim osobama u različitim situacijama, kao što su npr. vjenčanja, kada su ukrašena datumom i imenima mladenaca. Na licitaru mogu biti ispisane poruke ili postavljeno ogledalce u sredini da bi osoba
koja dobije licitarsko srce mogla vidjeti lice koje davatelj voli.

 

B&Z Rukotvorine, Blaženke i Zorana Štampar, naše članove iz Novog Travnika. Blaženkina strast 
za izradu rukotvorina ukorijenjena je još u ranom djetinjstvu. Bavi se pletenjem, heklanjem, izradom nakita i dekoracija od različitih materijala. Zoranu je kreativnost hobi, s naglaskom na izradu dekorativnih i funkcionalnih predmeta od jute. B&Z Rukotvorine je povodom obilježavanja Valentinova stavio naglasak na značaj poznatog simbola, a koji vuče svoje korijene iz kolijevke naše civilizacije. Naime u antičkom dobu, smatralo se da je srce locirano u sredini ljudskog tijela i da je zbog toga bilo sjedište emocija i misli. 

Stoga, povodom obilježavanja Dana ljubavi i prijateljsta, vrijedi se sjetiti jednog numidijskog pisca, Luciusa Apuleiusa, rođenom u 2. vijeku n.e. u današnjem Alžiru, koji je u svojim "Metamorfozama" možda ostavio jedan od najljepših pisanih tragova o srcu, ljudskoj duši i ljubavi: 

“Bio jednom davno jedan kralj koji je imao tri prelijepe kćeri. Najmlađa, Psiha, je bila puno ljepša od svojih sestara. Izgledala je kao boginja među običnim smrtnicima. Slava o njezinoj ljepoti se proširila po cijelom kraljevstvu, te su ljudi počeli da joj se mole i prinose žrtvu umjesto da štuju boginju Afroditu. Kada bi ljudi vidjeli Psihu, govorili su da se ni sama Afrodita ne može s njom takmičiti po ljepoti. Što je više ljudi upoznavalo Psihu, manje su se sjećali Afrodite - boginje ljubavi i ljepote. Afroditini hramovi su bili napušteni, njezini oltari prekriveni pepelom, čak ni kipari više nisu htjeli da joj izrađuju kipove. Sve počasti koje su Afroditi bile rezervisane, dodjeljivale su se jednoj jednostavnoj djevojci. Afrodita nije mogla da prihvati takvu situaciju, te je zatražila pomoć od svog sina Erosa. Zamolila ga je da iskoristi svoju moć i učini da se Psiha zaljubi u najpodlije i najodvratnije stvorenje koje je ikada Zemljom kročilo. Eros, bog ljubavi, je na to pristao, ali u trenutku kada je ugledao Psihu, i sam je osjetio kako mu srce probada jedna od njegovih vlastitih strijela. Nije mogao natjerati mladu devojku da se zaljubi u užasno stvorenje, ali je također odlučio da ništa o tome ne kaže svojoj majci. Nastavak priče uzma tragične boje, no na kraju, Zeus spašava Psihu pretvarajući je u besmrtnicu kako bi mogla živjeti među bogovima zajedno sa svojim suprugom Erosom s kojim je dobila kćerku Hedonu." - U grčkoj mitologiji, Psiha je bila apoteoza ljudske duše.

 

 

Izradu nošnji i nakita i Mariju Dujmović, našu članicu iz Travnika. Profesionalna šnajderica, Marijina strast su izrade

tradicionalnih nošnji naših naroda, pozorišnih, istorijskih kostima i nakita. Vrsna je također u heklanju i pletenju.

Bogatstvo Marijine kreativnosti pokriva široki spektar originalnih i funkcionalnih predmeta od materijala kao što su polimerna glina, papir, slaklo i drugi. 

Održavanjem izrade autentičnih narodnih nošnji, Marija potiče na njezinu, kako regionalnu tako i širu promociju. Time pruža priliku da ljudi ponovo otkriju istoriju i običaje svojih predaka, kroz motive, simbole i ostale sastavne elemente jedne nošnje.

Nošnje su odraz kulturnih vrijednosti društva. Za njezinu izradu neophodno je jako dobro poznavanje ne samo mnogih tehnika izrade, različitih vrsta materijala, nego i regionalnuih kultura naroda u određenom periodu.

 

Nošnja odražava naše izrazito bogato kulturno naslijeđe. Simbolično predstavlja eleganciju i ljepotu. Njezin značaj pridonosi boljem poznavanju, razumijevanju i poštovanju raznolikosti i bogastva kulturne baštine naših naroda.

 

 

 

 

 

Jadranku Strukar, našu članicu iz Doca. Velika zaljubljenica u prirodu njezinu zaštitu, Jadrankini radovi su izrađeni od recikliranog materijala. Pronalazi ljepotu i kretivnu vrijednost u predmetima na koje mnogi ne obraćaju pažnju, i koji su možda zanemareni na neki način. Svaki predmet je podsjeti na neki lijepi trenutak s kojim počinje Jadrankina kreativna ideja, tako da svaka kreacija, pored toga što je jedinstvena, ima i posebnu priču. ... Kao što priču ima i nastanak Valentinova, kao Dana zaljubljenih, te Dana prijateljstva i ljubavi.

Mnogi prihvataju da je Valentinovo dobilo ime po sv. Valentinu koji je osuđen na smrt i pogubljen 14. februara neke godine. No bilo je više osoba pod istim imenom koji su doživjeli istu tragičnu smrt , navodno, na isti dan.

Jedna od mnogih legendi kaže da je rimski car Klaudije II, osudio na smrt jednog krišćanskog svećenika, pod imenom Valentin, koji je tajno vjenčavao ili zaljubljene krišćane u prognanstvu, ili mlade ljude, nakon što je Klaudije mladićima zabranio sklapanje braka da bi, bez supruga i djece, mogli biti što bolji vojnici. Međutim, istorijski izvori su nejasni. Pomiješane su i godine, u par vijekova razlike, i osobe pod imenom Valentin. No, u svakoj verziji, jedna je konstanta, tj. 14. februar, koji pada tačno usred proslave starorimskog tradicionalnog pastirskog praznika, Lupercalia, koje su se održavale svake godine od 13. do 15. februara.

 

Legenda kaže da je sve počelo s vučicom koja je othranila Romula i Rema, osnivače Rima, te da su se Lupercalie obilježavale njoj u čast, kao i u čast bogu Lupercusu (lupus = vuk), zaštitniku pastira, žetve i čopora divljih životinja - vučica je othranila Romula i Rema u Lupercalu, svetištu boga Lupercusa.

Lupercalie su se također nazivale Dies (dan) februatus, po predmetu februa, korištenim povodom rituala čišćenja, po kojem je ovaj mjesec u godini dobio ime. Tako su se pripremali za novu godinu koja se, prije Julija Cezara, slavila 1. marta. Također, za vrijeme proslave, mladići bi izvlačili iz ćupa imena djevojaka, te su u paru ostajali zajedno sve do slijedeće proslave praznika. Mnogi su se parovi ipak vjenčavali.

 

Paganski praznik je postao s vremenom nezgodan, nepoželjan i zabranjivan, sve do petog vijeka, kada ga je navodno papa Galezije I zvanično zabranio i zamijenio s danom štovanja mučeništva sv. Valentina. No nema jasnih istorijskih dokaza da je Galezije zabranio Lupercalie i zamijenio ih s bilo čim. Interesantno je također, da obilježavanje sv. Valentina nikada nije bilo povezano s ljubavlju. Sve do 14. vijeka, kada dolazi jedan veliki pjesnik, otac engleske književnosti, Geoffrey Chaucer. U njegovoj pjesmi, od 699 stihova, “Parliament of Fowls” (Jato ptica), o pticama kako biraju partnere, Chaucer je ustvari taj, koji po prvi put daje Valentinovu note romantične ljubavi, s naglaskom da je ljubav za pjesnika misterija. Njegovi čitaoci povezuju priču s 14. februarom, tako da upravo IZ POEZIJE izrasta prvi pupoljak Valentinova, kakvog danas poznajemo!

 

Od 1969. godine, sv. Valentin se više ne nalazi na rimokatoličkom kalendaru, upravo zbog nedostatka pouzdanih podataka o njemu, te je 14. februar postao dan sv. Ćirila i sv. Metoda. No, zbog popularnosti sv. Valentina, nije se zabranilo lokalnim crkvama da i dalje neformalno slave ovaj praznik. Sv. Valentin, zaštitnik pčelara i oboljelih od epilepsije, se i dalje obilježava 14. 2. u kalendaru anglikanske crkve, a što se većine pravoslavnih crkvi tiče, sv. Valentin Rimski se slavi 6., a sv. Valentin Ternijski 30. juna, s tim što se ni jedan, ni drugi svetac ne proslavlja kao zaštitnik zaljubljenih.

 

Dosta toga se izmijenilo od Chaucerovog Valentinova do našeg. No, i dalje u cijelom svijetu slavimo Dan prijateljstva i ljubavi. Poklanjamo ruže voljenim osobama. Često su crvene ili bijele - crvene za ljubav i strast, a bijele za čistoću i odanost - simbol veze koja se razvija, označavajući novi početak i nadu u svijetlu budućnost.